Veljko Bulajić, jedan od naših najznačajnijih reditelja i scenarista svih vremena, rođen je 22.03.1921. godine, u Vilusima kod Nikšića. Ne mogu a da se ne sjetim, čuvene scene u kojoj lik gura šipku ispod zemlje, dok vojnik iznad provjerava da li je tlo šuplje tj. da li se neko tu skriva. Da, to je bila jedna od napetih scena mog djetinjstva, koju sam nijemo posmatrala kao dijete buljeći u TV koji je radio na šamar. Nije bilo djelo nekog američkog reditelja, nego našeg Veljka. I iako nisam shvatala radnju, ni razlog, posmatrala sam radoznalo. Tu se sigurno krije tajna velikih reditelja, razmišljala sam kasnije gradeći karijeru, u njihovoj sposobnosti da prenose emociju bez obzira na to ko je gleda, jer je samo ona neka vrsta univerzalnog jezika. Veljko Bulajić danas ima 93. godine, vremena njegovih filmova su prošla, kao i mnoge druge stvari kojima se pune naše čitanke i udžbenici. A ipak, meni je najdraži početak.
Veljko Bulajić - početak u Rimu
Bulajić se školovao u Sarajevu, gdje mu je otac Miljko bio učitelj, pa i direktor Jevrejske škole. Gimnaziju je završio u Nikšiću. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, sa porodicom se vratio u Crnu Goru. Nakon toga, završio je filmsku režiju u Rimu, u poznatoj školi studija Ćinećita. Diplomirao je 1959. godine, pa asistirao velikim rediteljima kao što su Federiko Felini, baš kao i prva bh. rediteljica, i Vitorio De Sika.
Nakon iskustva iz Italije, odlučio je da svoju karijeru nastavi u tadašnjoj Jugoslaviji.Rediteljsku karijeru započeo je kratkim filmovima „Kamen i more“ i „Brod lutalica“ (1953.), a 1959. režira svoj prvi dugometražni igrani film „Vlak bez voznog reda“.
Već prvi film mu je prikazivanjem u Cannesu otvorio vrata u svijet. No put filma nije bio jednostavan. Da bi “Vlak bez voznog reda” uopće došao u Cannes, trebao je proći jugoslavensku komisiju za slanje filmova.
“Dio članova komisije imao je otpor prema tome da ‘Vlak’ ide u Cannes. Smatrali su da ima nekoliko scena koje bi trebalo rezati. Po njima su bile odveć kritičarske i nisu bili za to da nas film predstavlja u svijetu. Jedan od članova komisije bio je i Ivo Andrić. On je utjecao na to da film ipak ode u Cannes” prisjetio se Bulajić. Komisija je zahvaljujući Andriću promijenila mišljenje, film je “otputovao” u Cannes, a sljedećeg dana naslov jednog članka glasio je “U Cannes je uletio vlak bez voznog reda”. Time se povećalo zanimanje za film pa je “Vlak” imao nekoliko projekcija s odličnim kritikama najuglednijih francuskih novinara. Bio je to prvi film bivše zemlje prikazan u 46 zemalja svijeta.
Partizanski filmovi
“Jedan od najljepših događaja bila je premijera ‘Kozare’ u Louvreu, kada je poslije projekcije François Truffaut, s kojim sam bio dobar prijatelj, nakon poznanstva u Cannesu, bili smo debitanti, on s ‘400 udaraca’, ja s ‘Vlakom bez voznog reda’, održao govor u kojem je kazao da je prestao vjerovati, do ‘Kozare’, da može postojati zanimljiv ratni film. Drugi događaj je bio organizacija premijere u Napulju. Pokrovitelj premijere bila je supruga Giovannija Leonea, talijanskog predsjednika, Vittoria, predsjednica Crvenog križa Italije. Ona je premijeru filma ‘Atentat u Sarajevu’ organizirala u dobrotvorne svrhe. Došla je u Napulj, organizirala projekciju, prijem, dočekivala goste, zadržala se s njima sve do ranog jutra, i u rano jutro meni predložila da me ona odvede u Rim. Tako sam ja zajedno s njom, uz policijsku pratnju, došao u Rim. Treći je bio premijera u Staljingradu, opet ‘Kozara’, to je bilo negdje na minus 35, u ogromnoj dvorani s nekoliko tisuća gledatelja, ljudi su sjedili u kaputima i sa šubarama na glavi, da bih onda poslije premijere dobio jednu kutiju s grumenom zemlje na kojoj je pisalo ‘Vječna zemlja Staljingrada’. To je bio grumen zemlje s posljednje točke do koje su došli Nijemci u napadu na Staljingrad. Četvrti mi je ostao u sjećanju dolazak Reagana, koji je bio guverner Kalifornije, na premijeru ‘Bitke na Neretvi’. U hotelu Hilton, na Beverly Hillsu, gdje sam stanovao, kao i Yul Brynner, koji ga je i pozvao. Reagan mi je prišao i rekao ‘Dobro ste to iskombinirali, dobra je to priča…’ ‘Što?’, pitao sam. ‘Pa nije u toj zemlji bio takav rat.’ Rekao je Yulu Brynneru da mu je bio jako dobar u filmu, a onda dodao: ‘Ne trpim Orsona Wellesa, baš ga ne trpim, ali moram priznati da je bio jako dobar.’ ”, izjavio je jednom prilikom Veljko Bulajić.
Od njegovog debitanskog filma jasno je postalo da je u pitanju jedan reditelj koji je stilski posmatrač grupe. I u vlaku, ali i u njegovim ostalim filmovima, likovi nisu zanemareni ako su sporedni, svi oni u svojoj zajednici odišu jednom notom emocije koja se rijetko viđa danas. Moderna djela naše kinematografije se obično fokusiraju na individue, i zbog toga je Veljko Bulajić reditelj jednog vremena, zajedno sa ostalim autorima koji su se bavili sličnim emocionalnim grupnim nabojima bez obzira na žanr.
Bitka na Neretvi’ spada u korpus najambicioznijih filmova bivše Jugoslavije. Najveće svjetske zvijezde onog vremena Yul Brynner, Franco Nero i veliki Orson Welles pridružili su se glumačkim legendama regije, a plakat za njega je nacrtao nitko drugi nego Pablo Picasso. Naime, na iznenađenje Veljka Bulajića, Picasso je ubrzo prihvatio njegov prijedlog, pa se ekipa filma našla u panici jer je morala sada smisliti kako platiti Picassa. Na sreću, Picasso je rekao da ne želi novac, ali je zauzvrat tražio sanduk najboljeg jugoslovenskog vina u kojem je bilo 12 boca. Film Bitka na Neretvi smatra se za najbolji i najskuplji film koji je snimljen u Jugoslaviji. Film je postigao veliki međunarodni uspjeh, osvojio brojne nagrade, a bio je nominiran i za Oskara. U lipnju 2010. godine, na 32. međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, u konkurenciji 120 filmova svjetske kinematografije, uvršten je u deset najvažnijih filmova o Drugom svjetskom ratu. Na premijeri filma održanoj 1969. na otvaranju sarajevskog kulturno-sportskog centra Skenderija, pored Tita i filmske ekipe navodno su prisustvovali i Sophia Loren i Omar Sharif.
Svoj posljednji film je režirao 2018.
Zadnjih 40 godina Veljko Bulajić živi i stvara u Hrvatskoj, ‘Posla je puno, angažman je uvijek veliki. Posebno u današnjim uvjetima kada nema više dobro organiziranih filmskih kuća koje su mogle biti pratnja autoru dok radi na projektu. Tako da je danas mnogo složenije i teže raditi jer ne postoji organizacija kinematografije kakva treba da postoji i kakva je nekad postojala u Bosni, Hrvatskoj, Beogradu… Radim dosta i tako će biti stalno. Volim da radim. Rad me drži.” Njegov posljednji film je snimljen 2018. “Bijeg do mora”.
Radnja filma smještena je u Istru, a glavni junak je Nijemac koji se nakon 50 godina vraća u zemlju u kojoj je nekad bio u ratu. Osnovna tema je pobjeda čovječnosti i ljubavi nad užasom i besmislom ratova koji dolaze i prolaze, ali razaraju ljudske vrijednosti običnih ljudi, tzv. malog čovjeka.