SEDMA UMJETNOST

Nacionalna klasa – Da li smo svi Flojd?

9. januara 1979. godine “Nacionalna klasa”, prvi filmski scenarij sada već proslavljenog reditelja Gorana Markovića je doživio svoju premijeru.

Ovo je saga o automobilskom asu nacionalne klase do 785 kubika Branimiru Mitroviću. Zanimljivo je da je broj 785 ccm bio orginalni naslov djela.  Branimir nosi nadimak Flojd po tadašnjem čuvenom asu formule 1 Martinu Flojdu čiji poster naš filmski Flojd drži na zidu svoje sobe. Iz ove perspektive nije slučajno da je film doživio veliki uspjeh na samom početku. Mada, ako danas pitate sudionike filma snimljenog prije toliko godina, oni će izjaviti da se nisu nadali ovom uspjehu. Pa, u čemu se krije tajna naizgled jednostavnog narativa, o muškarcu koji vozi trke, a kojeg Dragan Nikolić mangupski, na svoj prepoznatljiv način, prenosi i guta svaki kadar filma? 

Nacionalna klasa - film istine

U pitanju je film istine, realizma i likova u kojima se možemo lagano pronaći. Istina i stvarni život isijavaju iz svake scene, iz glumačkih gestova, iz situacija kao iz rediteljskog postupka koji je narativ upakovao bez sekunde praznog hoda, što je zaista rijetkost, a baš u tome se krije talenat velikih majstora režije. I dok gledate ovaj film, niste sigurna da li se nalazite ispred ekrana ili u kafani gdje vam neki iskusni kafanski boem, sa bradicom i cigaretom u ustima, priča anegdotu pred kojom vi držite usta poluzatvorena.

Mangupluk momka iz beogradskog predgrađa mogao je tako da dočara samo Dragan Nikolić. Njegovu glumu u ovom filmu je nemoguće podučavati na akademijama,  tu mangupsku crtu je maestralno nosio kako na velikom platnu tako i u životu, a njegova drama na razmeđi mladosti i zrelog doba drama je svakog momka od 27 godina.

Mića Tomić kao Flojdov otac Strahinja, foto: Arhiv Jugoslovenske kinoteke

Lagano se prepoznati u Flojdovoj ambiciji da iz nacionalne klase, gdje se po blatnjavim stazama juri “fićama”, pređe u višu klasu velikih majstora volana. U tim godinama nas stižu ozbiljne životne prekretnice, te se suočavamo sa raskrsnicama ogromnih odluka. Koliko njih će se pronaći u sudbini njegove trudne devojke Šilje? Koliko njig će naći preslikanu situaciju vlastitog života koja ga zauvijek uozbiljuje i promjeni? Svi mi imamo nekog Bunjuela na fakultetu koji se nečim oduševljavao do krajnjih granica kao što je ovaj Markovićev gledao u svoje filmske bogove poput Ezejnštajna. Fanovi auta “krševa” takođe imaju u svom životu nekog  Žilijena koji ih iz kanala svoje automehaničarske radionice zeza, ali im, na kraju, sve popravi. Teško da postoji mahala bez druga Čabora sa viškom pažnje i nerazumevanja za ludosti mladosti. Zar nismo bar jednom pobjedili u nekoj trci koja se na kraju poništila? Sve je nas, ako ćemo iskreno, sudbina dovela da budemo lik Flojda, u jednom trenutku, koji srušenih snova, sjedi u blatu i praznog pogleda i još praznije duše bulji u blatnjave lokve.

Simbol vremena i prijateljstva

Ja se nadam da svako od nas ima smotanog Mileta za druga, za koga se, kad svi ostali nestanu u našem životu, ispostavi da je on onaj jedini veliki i istinski prijatelj koji će vam na pusti peron pred odlazak  donijeti narandže… Scena u kojoj Dragan Nikolić (Flojd), ulazi u voz s tim agrumima pod miškom, a onda kroz prozor kupea baca ključeve svog “fiće” Bogdanu Dikliću (Mile) jedna je od najlepših filmskih oda prijateljstvu.

Prijateljstvo: Bogdan Diklić kao Mile i Voja Brajović kao Papi sa Flojdom, foto: Jugoslovenska kinoteka

Goran Marković je i čuvenog “fiću” zauvijek utisnuo u našu kinematografiju, taj nacionalni simbol jednog vremena i jedne zemlje. Divni fićo je postao simbol ambicija, želja, snova glavnog junaka. Upravo će ova jednostavnost da podigne poetiku filma bliže gledatelju, jer u to vrijeme malo ko nije poznavao tajne fićinih “đunti”. 

Uverljivost “Nacionalne klase”, koja je postala glavni adut vječnosti ovog filma, počivala je i na autentičnim junacima koji su mu dodali onu neophodnu nijansu autentičnosti. Nije postojao Flojd, ali jeste Fojt, što je bio nadimak Markovićevog kolege i prijatelja Branka Baletića koji je zaista vozio reli-trke. Spiker dramatične trke je novinar Dušan Tešić, koji je profesionalno pratio auto-trke. Automobilski asovi Branimir Perić Džo i Marjan Kulundžić bili su uvaženi savjetnici reditelja koji su ga upućivali u tajne relija. Dragana Nikolića je u scenama trke dublirao proslavljeni as trka Pavle Komnenović, koji je dublirao i Flojdovog rivala. Dragana Nikolića je dublirao i Milorad Jakšić Fanđo, poznati televizijski snimatelj ali i vozač auto-trka.

Da li je završena ta epoha bezbrižnosti?

Na pitanje da li je slutio da će film “Nacionalna klasa” postati hit, te u čemu je tajna njegove vječnosti, Goran Marković je odgovorio: 

“Ne da nisam to slutio, nego, iskreno, pošto su ga u početku odbili, nisam verovao ni da će ikada biti snimljen. Tek posle uspeha “Specijalnog vaspitanja”, ogromnog broja gledalaca u bioskopima i velike prodaje tog filma u inostranstvu, ukazala mi se prilika da snimim “Nacionalnu klasu”. I to onako kako sam želeo, sa pravim budžetom. Što se tiče večnosti, ni sam ne znam u čemu je stvar. Znam samo da sam se, posle skoro četrdeset godina od nastanka, na kontrolnoj projekciji restaurirane verzije i sam odlično zabavljao. Baš kao i kada smo ga snimali. Svake večeri, posle rada, ekipa bi sela u kafanu i smišljali smo šta ćemo sutra. Bilo je lepo, bili smo mladi i veseli. Toga sigurno ima u filmu.”

Ambicije, prijateljstva, situcije u filmu sa savršenom muzikom je nemoguće reprizirati u nekom drugom projektu. Sva djela sedme umjetnosti su po tome posebna. Da li je doduše došlo doba drugih epoha? Epoha upozorenja, nasilja, oštrih poruka i sjećanja, a ova epoha prijateljstva i radosti kao da je ostala zarobljena u nostalgiji i uspomenama za boljim vremenima. Ipak, svi smo mi Flojd, u vječitoj trci za svojim ambicijama, na raskrsnici života, tako da sličnih tematika će biti, ostaje nam samo da se nadamo da će biti i nešto radosno u kinematografskim uspomenama naših života. A do tada, vozi Flojd!

  •  
  •  
  •