SEDMA UMJETNOST

Luis Bunjuel – reditelj surealizma

Luis Bunjuel je autor više od 30 igranih i dokumentarnih filmova, te vjerovatno i najpoznatijeg kratkog filma svih vremena. Karijeru mu je započeo brijač koji je kroz žensku očnu jabučicu provukao oštricu (ali samo na filmu) u skandaloznom otvaranju svog 21-minutnog filma „Un chien andalou“ tj. “Andaluzijski pas” (1929), a završio je karijeru sa eksplozijom koja je odzvonila kroz pariški tržni centar, u filmu „Predmet želje“ (1977) – bez nedostatka šokova i lukavih provokacija između.

Gotovo pola stoljeća Bunjuel se veselio paljenjem osigurača pod buržoaskim predrasudama o dobrom ukusu i pristojnosti, spasivši svoje najgrublje divljake za ono što je smatrao samozadovoljstvom srednjih slojeva i licemjerjem katoličke crkve. Kao rezultat toga, mnogo se puta našao u raljama kritike, ali reakcija mu je bila da sve grubosti ispije na eks, poput jednog od dnevnih martinija za koje se zalagao da nikada ne propušta. Tvrdio je da je čuvao kamenje u džepovima na premijeri „Un chien andalou“, spreman da ga baci ako se publika pobuni – samo da bi bio razočaran kad su svi gledali bez riječi erotski nadrealizam tog filma.

Nije samo "oko" jedina šokantna scena u filmu "Andaluzijski pas"

Skandalozni događaji će doći kasnije: njegov drugi film, „L’Age d’or“ (1930.), zabranjen je u Francuskoj, nakon što su premijeru napali demonstranti, koji su bacali tintu na ekran i napadali pokrovitelje, dok je njegov španjolski domaći film iz 1961. godine, „Viridiana“, Vatikan je proglasio bogohulnim i projekcije su zabranjene. U ovom filmu se vjerovatno prvi put na ekranu pojavljuje motiv “Posljednje večere” po slici Da Vinčija. 

Na pitanje zašto stvara filmove, Luis Bunjuel je odgovorio osporavajući Leibniza: „Da pokažem svijetu kako ovo nije najbolji od svih mogućih svjetova.“

Luis Bunjuel prije surealizma

U februaru 1900. u znaku Ribe, u malom provincijskom gradu Calandi u španjolskoj regiji, rodio se najveći filmski nadrealist i začetnik erotskoga filma. Odrastao je u katolicizmu i obrazovao se kod isusovaca, što je uvelike definiralo njegovo stvaralaštvo. To se osobito uviđa u redateljevoj uvijek problematičnoj temi religije te u subverzivnom ponašanju njegovih likova. Repertoar tema uključuje kritiku buržoazije, religijskog licemjerja i patrijarhalnog autoriteta, premda je možda i sam bio ovo potonje.

Na nagovor oca, Luis Bunjuel upisuje i studira agronomiju, no ubrzo će se ipak odlučiti za filozofiju i književnost. Mladog Bunjuela zanima entnomologija, morbidni svijet detalja i čita Freudovu psihoanalizu. U to doba naučio je i hipnotizirati, što i ne čudi. 

“Obožavam san čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približile nadrealizmu.”

 U Madridu se upoznao i s filmom. Tako je postao član prvog španjolskog kino kluba i piše filmske kritike i pjesme. No, za njega je tada vjerojatno najznačajnija saradnja s krugom mislilaca i umjetnika koji teže općoj izmjeni španjolskog društva, s krugom kojem pripada i pjesnik Lorka.

Dali, Lorca i Bunjuel u Madridu, 1920te.

U Parizu počinje i Bunjuelovo stvaralaštvo. Prvo asistira na filmu Pad kuće Usher Jeana Epsteina, prema priči Edgara Allana Poa. Ovdje se i završava njegov posljednji korak ka režiji, te već 1928. režira, sa Salvadorom Dalijem, jedino remek djelo filmskog nadrealizma – Andaluzijski pas. 

To je djelo, prema Bunuelu, nastalo iz susreta jednog njegovog sna s Dalijevim. Taj novi, filmski san je počeo sa do tada najstravičnijim detaljem u historiji filma – rezanjem oka koje simbolizira nadrealističko htijenje da se prekine nasljeđivati i iskrivljavati gledanje na svijet. 

Sličnu senzaciju, još veći skandal i zabranu, izazvao je sljedeći samostalno režirani film Zlatno doba (1930.) u kojem se sadržaji iz prvijenca obogaćuju ciničnom kritikom građanstva. Ovo će postati čest motiv njegovih djela. Pojavom zvučne tehnologije Luis Bunjuel mijenja poetiku filma, ali ostaje i dalje opsjednut nadrealizmom. To pokazuje i njegov dokumentarni film Zemlja bez kruha, u kojem Bunjuel baca kozu sa litice i dodaje ciničnu naraciju. To je uradio da bi  se prikaz strašnih uvjeta života u jednom dijelu Španjolske osnažio i nadrealističkom simbolikom. No, taj film čini se značajnijim zbog autorova političkog angažmana. 

To je zapravo djelo protesta: nezadovoljan zaostalošću domovine, okrenut budućnosti, Bunjuel se ubrzo pridružuje republikancima i sudjeluje u nekim pokušajima rada na filmu. Nakon poraza republikanaca u građanskom ratu 1939. godine odlazi u dugotrajni egzil.

Apstinencija od tri decenije

Zaista je rijetkost da jedan reditelj, pogotovo ovakvog utjecaja, toliko dugo ne režira, ustvari, ne znam za mnogo primjera, što ne mora da znači da oni ne postoje. Ova anomalija i pauza od skoro trideset godina u njegovoj karijeri će ustvari omogućiti razvoj nekog novog i snažnijeg Bunjuela. Ali, zašto je tako dugo pauzirao karijeru?

Bunjuel dolazi u New York gdje radi u filmskom odjelu Muzeja moderne umjetnosti i tamo prevodi filmove na španjolski i sa španjolskog jezika. On će do 1945. godine da živi na rubu siromaštva. Nakon tako duge apstinencije, 1946. on će da prihvati poziv producenta Dancigersa da režira igrane filmove u Meksiku, u kinematografiji koja je tada bila malo iznad provincijalnog nivoa. Za Luisa Bunjuela počinje potpuno nova karijera, nešto u čemu nema nikakvog iskustva. 

Zanimljivo je da on 1967. režira film Dnevnik sobarice, koji do danas ostaje jedan od najpoznatijih i jedan od najslavnijih djela glumice Catherine Deneuve. Ali, dug je bio put do ovog filma. 

Belle de Jour, 1967. je jedna od najboljih uloga velike glumice C. Deneuve

U Meksiku se Bunjuel mora da okuša prvo u tamošnjim žanrovima, mješavini melodrame, plitkih komedija i folklora. Međutim, film Zaboravljeni donosi mu nagradu za režiju na filmskom festivalu u Kanu 1951. godine. I tako se Bunjuel vratio na svjetsku scenu. Odlazi u Pariz, režira još par filmova meksičke proizvodnje, poslije toga njegov dalji rad priprada opusu francuskog filma.

Rapidno rastuća gluhoća kao da mu uopće ne smeta, prosječno svaki drugi film kritika zna ocijeniti kao remek djelo. Nazarin (1958.), parafraza Kristova života prema romanu Pereza Galdosa donosi mu specijalnu nagradu u Kanu. 

Virdijana koja se pamti po citatu Leonardove posljednje večere njegov je prvi španjolski film i Bunjuelov obračun s institucijom milosrđa kao najlicemjernijim socijalnim palijativom donosi mu Grand Prix na istom festivalu godine 1961. Anđeo uništenja (1962.) oduševit će svođenjem nadrealističke simbolike na samo jedan zahvat u vrlo realistično datoj radnji: iz neobjašnjivog razloga likovi ne mogu prijeći prag sobe – čime je naznačena nemoć buržoazije da se u bilo čemu promijeni. 

U Dnevniku sobarice (1963.) obračunat će se pak s fašistoidnošću malograđana i niže srednje klase. Ubrzo zatim odlučuje snimati filmove u boji od kojih su neki doista slikovno raskošni. Za film Ljepotica dana dobiva nagradu Zlatni lav na venecijanskom filmskom festivalu 1967. godine. Nakon ovog filma Bunjuel stvara i drugi film španjolske proizvodnje – Tristan u kojem glumi njegov omiljeni glumac Fernand Rey. Poslije tog filma slijedi 1972. i Oscar za najbolji strani film. I tu je kraj, ali prije kraja…

Šta nas može naučiti Bunjuel i njegov nadrealizam?

Kao i gotovo svaka avangarda koja se opire fabuli kao proizvodu preživjele građanske umjetnosti, i Bunjuel najprije zazire od fabuliranja, od filma s pričom, dok kasnije, u igranim filmovima, izbjegava lančanu radnju, a ponekad i realističko motiviranje. 

Kako bilo taj najveći filmski nadrealist jedan je od najžešćih kritičara savremenog građanskog društva te jedan od tvoraca erotskog filma. Stvorivši remek djela u toliko različitim filmskim razdobljima – nijemom i zvučnom filmu, dokumentarnom, igranom i eksperimentalnom, u nadrealizmu, neorealizmu, klasičnom fabularnom filmu, političkom filmu, modernizmu i postmodernizmu – Bunjuel je tvorac opusa koji je jedinstven i kako rekapitulacija i kao osobni komentar cijele historije filma od kraja 1920-ih do kraja 1970-ih godina. Napustio nas je jedne tople julske noći 1983. godine u Meksiku, ali njegovi filmovi su dan danas ostali relevantni. 

Osnovna osobina i tematika su ostale trajni pečat i sredstvo kojima se i danas studenti služe da pronađu svoj stil. Pitaju se, šta je značanje iza filma “Andaluzijski pas”? Otkrit ću vam tajnu, obično je značenje upravo to što vam prvo padn na pamet kad pogledate film. Luis Bunjuel je to znao, da probudi u nama emocije, jer je igrao na snove, strasti i preko toga je kritikovao društvo. Daleko smo mi od jednog nadrealizma, a po svemu sudeći, mi njega živimo već dovoljno u stvarnom životu. Međutim, eksperimenti, emocije, kritika sa stilom, ako vas te teme zanimaju, preporuka je opus Luisa Bunjuela. 

 

Segmenti članka prvobitno objavljeni na portalu Makanje.me 2020. godine.

  •  
  •  
  •