Franz Kafka jedan je od najpoznatijih autora dvadesetog vijeka. Kafkin opus, koji se može podijeliti u nekoliko vrsta (romani, pripovijetke, aforizmi, dnevnici i pisma) veže tematsko, svjetonazorsko i, moglo bi se reći, spiritualno jedinstvo. Baštinik više tradicija (njemačkoga romantizma, fantastične struje u književnosti, židovskih heterodoksnih učenja kao i kršćanske gnoze), poštovatelj velikana europske književne tradicije ( Goethea, Heinea, Flauberta, Gogolja, Dostojevskog), Kafka bijaše i sljedbenik njemačkog ekspresionizma.
Ipak, Kafkina vizija zbilje i intenzitet kojom ju je iskazao čine ga autorom kojega se ne može utrpati u shematske podjele po književnim pravcima. Njegovi romani i kratke priče ispunjeni su tjeskobom,nadrealizmom i progonstvom. On koristi te osjećaje da čitatelja može šokirati surovošću svijeta i društva, ali najviše od svega prikazom čovjeka koji je to sagradio, a koji je prikazan kao ono što stvarno jest: insekt.
Najčudnije je u njegovoj literaturi da, uprkos apsurdnim situacijama likovi su prisiljeni da ih proživljavaju, bez smetnje, te da se prilagode svijetu kao da je normalan. Čitav se svijet urušava i svaka sitnica, politička (posebno birokratska) ili privatna, transformira, pretjeruje i iskrivljava Kafkino povećalo kroz koje nas sve promatra kao da smo gnijezdo mrava, fokusirajući se na određenog mrava, promatrajući ga, dok ga sunčeve zrake ne zapale.
Ovakve teme su direktno inspirisale mnoštvo filmskih stvaraoca, jer i reditelj, baš poput Kafke, promatra glavnog lika u izmišljenom svijetu. Ovo su filmovi koji su nastali direktnom inspiracijom Kafikim romana, pisama, a nekad čak i aforizma.
"The trial" - Suđenje (Orson Welles, 1962.)
U potrazi za filmovima koji su inspirisani Kafkinim djelima, rijetkost je pronaći film inspirisan konkretnim djelom, većinom su to u pitanju tek odrazi Kafkine poetike. To je zato što je baziranje filma na romanu Kafke nevjerovatno teško, zbog njegovih svojstvenih karakteristika i stila pisanja, koje je gotovo nemoguće izraziti na ekranu. Ali, genije sedme umjetnosti Orson Vels je to uspio u filmu „Suđenje“ iz 1962. godine, adaptirajući roman „Proces“ iz 1925.
Narativ je praktički isti kao u romanu, osim vremenskog perioda za koji je Vels odlučio da radnja filma treba da se događa pedestih godina, za vrijeme ekonomskog procvata. Ova intuicija Wellesu pruža mogućnost oslobađanja njegovog baroknog stila i virtuoznosti (poznat je uvodni kadar, snimljen širokim objektivima, koji traje skoro deset minuta), bez gubljenja kontrole nad značenjem romana, i naglašavajući ga. Ovaj film mnogi kritičari tog doba su smatrali promašajem, ali sam Orson tvrdio je da mu je ovo najbolji film, bez obzira na to što su svi govorili. On je odlučio iskoristiti Radićevu i Kamenitu ulicu u Zagrebu kao kulisu za snimanje filma. Raznolikost fasada i mir bez gradske buke omogućili su mu snimanje različitih scena iz ”različitih” razdoblja.
"After hours" - U sitne sate (Martin Scorsese, 1985.)
Vjerovatno vam se desilo da ste doživjeli noć u kojoj vam ništa nije polazilo za rukom, bez obzira na sve, situacija je postajala sve gora i gora? Čak i da jeste, ona ne može biti gora od one koju je snimio Martin Scorsese, u jednom od njegovih najljepših i zaboravljenih filmova. “U sitne sate” je film koji je označio povratak Scorsesea na sami vrh holivuda, nakon neuspješnog filma „Kralj komedije“. Reditelj isključuje svako veselo njujorško svjetlo i uključuje ono u raspadajućim i gotovo gotičkim uličicama Sohoa, u sanovitoj atmosferi. Glavni lik putuje ulicama, upoznavajući čitavo šarenilo čudnih likova koji ga progone na kraju. Scorsese i Kafka u naše postmoderno vrijeme, ažurirano u neonska svjetla, moderni život, bez gubljenja duha i čineći film osvježavajuće komičnim. Jedini način da se preživi takav život je da mu se nasmiješite s vremena na vrijeme.
"Eyes wide shut" - Oči širom zatvorene (Stanley Kubrick, 1999.)
Kubrikova elegancija u pokretima kamere i pripovijedanju može učiniti čak i kadrove koje prikazuju neukusne činove refiniranima. “Oči širom zatvorene”, njegov posljednji film to savršeno izražava. Započinje kao sofisticirani i pozorišni rat između spolova i kao farsa braka, ali otkriva se kao uznemirujuće putovanje kroz najgore opsesije ljudskog bića i njegovih (muških) izopačenosti. Sve se dešava u toku jedne noći.
Čini se ozbiljnom i iskrivljenom verzijom filma “Sitni sati”; (uzrok koji aktivira zaplet oba filma u osnovi je isti). Lik Toma Kruza nema grubosti, ali ulazi tamo gdje ne bi trebao i to uzrokuje toliko mnogo događaja koji bi mu mogli uništiti život. U još šokantnijim redoslijedima susreće najuzvišenije i uznemirene osobe. Kafka je imao utjecaj i nadahnuće u ovom filmu, ne samo u „Traumnovelle“ romanu Arthura Šnitzlera, na kojem se temelji film, već i u Kubrikovom scenariju i odabiru rediteljske poetike. Kraj filma je takođe eksplikativan; svaka sitnica donosi uništenje i smrt, a sve se svodi na jednu jedinu i značajnu riječ: “Fuck.”
Videodrom (David Kronenberg, 1984.)
Spomenuti film “Videodrom” u današnje vrijeme izaziva jezu. To je film koji je predvidio (i nastavlja da predviđa) toliko mnogo stvari da je postao legenda, umjetničko delo, biblija i „crkva“. Dok samo tumačenje radnje u ovom filmu bi izgledalo zastarjelo. To je, bez ikakve sumnje, remek-djelo, jedno od najboljih Kronenbergovih djela, vrhunac žanra fizičkog horora i uzbudljiva predviđanja naše bliske budućnosti, koja je brzo postala naša prošlost, a sada naša sadašnjost. Sama tema je tipična za fizički ili „tjelesni“ horor žanr, koji podrazumijeva transformaciju tijela, u kojoj učestvuje mozak.
U „Videodromu“ ovaj koncept je gurnut do krajnosti, ne samo vizuelno, već i konceptualno. Rastući strah glavnog lika za zdravlje vlastitog tijela i njegovo progresivno otuđenje od toga odražavaju njegovu socijalnu otuđenost. Jedan od rijetkih filmova koji je na zastrašujući način oslikao temu, koju najviše obrađuje Kafka, otuđenosti na velike ekrane.
"Inland empire" - Unutrašnje kraljevstvo (David Lynch, 2006.)
Lista ne bih bila potpuna bez spominjanja djela Davida Lyncha, jednog od najunikatnijih filmskih stvaraoca ovog vremena. Na prvi pogled “Unutrašnje kraljevstvo” nema toliko karakteristika Kafkine poetike, a većina bi na njegovo mesto postavila prvi film reditelja, “Eraserhead” koji itekako ima više sličnosti. Ali, film “Unutrašnje kraljevstvo” je jedinstven film koji koristi poetiku Franza Kafke u vrlo čudnom i uznemirujućem značenju.
U pitanju je vjerojatno Linčov najmanje razumljiv, linearan i koherentan film, a sigurno je to da film postaje umjetnost kroz svoja tri sata antropomorfnih zečeva, mentalnih putovanja, Holivuda i kapije koje vode u prazninu ljudske svijesti. Nadrealno i nadrealistično izvan svake granice mašte, „Unutrašnje kraljevstvo“ dovodi gledatelja u beskrajnu noćnu moru, bez ikakvog početka ili kraja. Izgubljen u ovim snovima iz snova, gledatelj počinje zapravo da živi situaciju koju je zamislio Kafka. Ne znate što se zapravo događa, ali ne želite ništa da poduzmete, jer želite otkriti kuda će vas ta noćna mora odvesti. Vi se nalazite u milosti reditelja, unutar njegove glave, unutar apsurdnog svijeta. Postajete lik filma i ne možete ništa učiniti po tom pitanju.
Analiza Kafkine literature omogućava različite interpretacije. Razni kritičari su ga svrstavali u različite pravce, dok su neki objašnjavali da se njegov stvaralaštvo ne može svrstati ni u jedan književni pravac. Neki su smatrali da su se pojedina njegova djela shvatala preozbiljno, te da su ona u svojoj srži dosta veselija, nego se to na prvi pogled čini. Ipak, 137 godina od rođenja, Kafka ne prestaje da inspiriše umjetnike, a s obzirom da svijet u kojem živimo postaje sve otuđeniji i apsurdniji, sa sigurnošću možemo predpostaviti da nas čeka još mnogo filmskih ostvarenja baziranih na Kafkinim djelima.
Članak objavljen 03.07.2020. na Makanje.me