SEDMA UMJETNOST

Rudolf Valentino – Prvi filmski zavodnik

Priča o Rudolphu Valentinu – o tome kako je jedan siromašni momak iz južne italijanske pokrajine Apulija postao jedna od najvećih zvijezda nijemog filma i prvi muški seks-simbol Hollywooda – priča je koja se može mjeriti s bilo kojom melodramom, u njoj ima misterije, tragičnih ljubavi, ljubomore, i prerane smrti junaka.

Rođen 6. maja 1895. godine, u mjestu Castellaneta, kao Rodolfo Alfonzo Raffaello Pierre Filibert Guglielmi di Valentina d’Antonguolla, majci Francuskinji i ocu Talijanu, Valentino je život počeo praćen nevoljama i problemima, ispadima i sitnim prijestupima, nastavio senzacionalistički, uvijek u središtu kontroverzija, završio ga rano i u samoći, ali ne prije nego što je uspio zagolicati maštu milijuna žena širom svijeta, postati oličenje “idealnog ljubavnika.”

Počeo je kao plesač i žigolo

 Valentino je izgubio oca još kao dječak, star samo deset godina; veći dio svoje mladosti proveo je igrajući se, ne radeći ništa korisno, imao je loše ocjene u školi. Poslije smrti oca, njegova majka, zajedno sa još dvije sestre, našla se u novčanim problemima. Završio je, i to jedva, Poljoprivrednu akademiju u Ženevi, proveo neko vrijeme u Parizu, a onda, u jednom od rijetkih koraka koje je uspio sam poduzeti, a koji će mu život promijeniti iz temelja, Valentino se otisnuo do New Yorka, 1913., kad mu je bilo 18 godina u potrazi za poslom i samostalnošću.

Engleski jezik nije još znao, tako da su jedini poslovi koje je mogao dobiti bili su oni slabo plaćeni – u restoranima, da pere suđe, pomoćnik vrtlara… A onda nalazi posao uglađenog žigoloa u takozvanim “dime-a-dance” plesnim dvoranama, gdje, kao talentovani plesač, za novčić po plesu, pravi društvo usamljenim damama.

Žene i muškarce koji su se tom profesijom bavili 20-ih godina prošlog vijeka zvali su “taxi-dancers.” Za novac su plesali s gostima koji su u plesne dvorane dolazili sami, bez partnera. Jedino što je Valentino i imao od prvog dana po dolasku u New York, u Brooklyn , to su bile plesne vještine. I sklonost ka luksuzu.

Dovoljna je bila jedna kratka scena tanga da od njega napravi mega zvijezdu.

Njegov prirodni šarm ubrzo mu je omogućio da od “salonskog besposličara” preraste u prilično uspješnog egzibicijskog plesača i “Signor Rodolfo” će dobijati angažmane u poznatim njujorškim cabaretima, nastupati, zajedno sa zvijezdom  Sophie Tucker, čak i za tadašnjeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Njegova sklonost ka luksuzu  dala mu je poticaja i energije koji su mu, očito, nedostajali dok je živio u Italiji. Sklonost ka luksuzu ostat će u Valentinu do kraja njegova kratkog života – trošio je novac onda kad ga je imao, trošio mnogo i kad ga nije imao. 

Na bunde od najskupljeg krzna, krznom podstavljene bademantle, pozlaćene žilete, zlatne čepove za vina,  Rolls-Royce automobile i mnogo drugih stvari. Godine 1917., privlačni, lijepo građeni imigrant, maslinaste puti, stiže u Hollywood. Povremeno pomaže u jednoj garaži na Sunset Boulevard samo da bi imao prilike provozati se njime u nekom od skupocjenih automobila i bio viđen u njima.

Nakon nekoliko malih i beznačajnih uloga,  Valentino 1921. dobija onu argentinskog gaucha, u filmu “Četiri jahača apokalipse,” nijemom filmu redatelja Rexa Ingrama. Samo nekoliko kratkih scena, u kojima iz Valentina, dok pleše tango, zrače melanholija  i zabranjena strast i požuda, bilo je dovoljno da doslovno “upleše” u svijet filma, na velika vrata. Svima je bilo jasno da je zvijezda rođena.

Latin lover - previše ženstven?

Najpoznatija uloga u karijeri je bila uloga šeika

Na velikom nijemom ekranu, bio je čovjek čije amurozne namjere nije mogao zadovoljiti tek nedužni, lagani poljubac na obraz. Bilo je jasno da je Valentinova agenda uključivala nešto potpuno drugačije. Unatoč onim smiješnim turbanima, ukrašenima draguljima, i onom ogromnom prstenju na rukama, žene je, pri pogledu na Valentina, hvatala tvrdoglavica, koljena su im doslovno klecala.

Muškarcima je ovaj “Latin lover” bio izravna prijetnja; budući da se s njim nikako nisu mogli identifikovati, rugali su mu se, ismijavali ga, mrzili ga. Jedan je kolumnist pisao: “Mrzim njegov klasični antički nos i lice, mrzim njegov osmjeh, mrzim način na koji kosu zaliže i češlja.”

Film “Četiri jahača apokalipse,” proizvodnje Metro Pictures Corporation, postigao je ogroman uspjeh, ostvarivši, za ono vrijeme nevjerojatnu, zaradu od četiri i pol milijuna dolara. I preko noći napravio je zvijezdu od Rudolpha Valentina.

Ali film koji će glumca lansirati u stratosferu bit će “Šeik,” Georgea Melforda, snimljen, također 1921., za Famous Players – Lasky Company, od koje će kasnije nastati Paramount Picture Corporation. Ameriku, njen ženski dio, obuzela je prava “šeikmanija.” Reputacija Rudofa Valentina kao blago opasnog novog glavnog glumca bila je tim filmom zapečaćena! Publika, mahom ženska, opsjedala je kinodvorane, hrlila u rekordnim brojevima samo da bih vidjela latin lover-a.

U filmovima je morao biti bijelac, ali njegove ruke morale su, za naglašavanje kontrasta, biti smeđe, tamne, kad njima dodiruje bijelo lice svoje junakinje. Bilo je to uvijek delikatno balansiranje, taktiziranje, i za Valentina i za cijelu ekipu. Prije Valentina, zavodnika su igrali glumci poput Douglasa Fairbanksa.

Redatelj D. W. Griffith jednom je odbio Valentina, riječima: “Izgleda previše strano. Nikad se neće dopasti ženama.” 

Muškarac “stranog izgleda” i bio je cijela poenta. Jer, kako je jedan časopis tada pisao: “Valentino ne izgleda kao vaš muž, ni slučajno ne izgleda kao vaš brat i nimalo ne liči na čovjeka za kojega vaša majka misli da je prava prilika za vas.” 

Ljubavni život - nedostatak istog?

Valentino se ženio dva puta, oba su braka završila brzo, te su bila bez ljubavi. Prva je supruga bila prikrivena lezbijka, brak je navodno trajao šest sati, tad je ona zaključala svoja vrata ispred njega, ne dajući mu da uđe u stan; druga je njegovu karijeru gotovo sabotirala. Valentino se, naime potpuno prepustio njenoj dominaciji, ona je preuzela njegove poslove, diktirala zaradu, ugovarala za njega filmove. I ostavila ga onog trenutka kad je Valentino izrazio želju za osnivanjem obitelji i doma. 

Brzo su počele da kruže glasine oko njegove seksualne orijentacije. To će proganjati do kraja života…a stvar je bila jednostavna. Valentino je želio da ima duge veze, te nije bio “ženskaroš” kakvim su ga svi predstavljali. Žene koje su bile s njim u vezi opisivale su ga više kao svog starijeg brata, još češće govorile da se ponaša poput malog dečka. Jedan glumac, blizak Valentinu, izjavio je: “Sve o čemu on razmišlja, to je – italijanska hrana.” 

Mnogi su ga u medijima napadali, optuživali da je suviše ženstven za muškarca, zvali ga “ulickani dečko,” jadikovali zbog njegova negativnog utjecaja na muškost Amerikanaca. Jednog je kolumnista Valentino čak izazvao na dvoboj, zbog uvreda, ovaj se nikad nije odazvao. Na filmsko platno, međutim, Valentino je donio privlačnog, strasnog ljubavnika koji je u ženama budio fantazije o nekim mračnijim, zabranjenim užicima. Za svoju (filmsku) reputaciju “Latino ljubavnika” Valentino je govorio “cijela je ta stvar lažna i umjetna.”

Valentino sa svojom drugom suprugom Natašom Rumbovom

Glumica Pola Negri je poslije njegove smrti izjavila da su bili u tajnoj vezi i da je čak i zaručena za slavnog glumca. Ali, uprkos činjenici da je bio obožavatelj mnogih žena, on je svoj život završio u samoći i dalje strahujući da nije dovoljno muško za javnost. Ipak, godinama mu je na grob jedna žena donosila cvijeće, zbog tajnog obećanja.

Kraj jedne ikone i tajno obećanje

Valentino je umro 23. avgusta 1926., u 31. godini života. Sve skupa, u glavnim ulogama, snimio je 14 filmova. Uz “Četiri jahača apokalipse” i “Šeika,” valja spomenuti još i filmove “Šeikov sin”, “Krv i pijesak”, “Mladi radža”, “Orao” i “Monsieur Beaucaire.”

U šoku koji je izazvala njegova iznenadna i prerana smrt (upala slijepog crijeva i puknuće čira doveli su do peritonitisa i upale pluća), najmanje su dvije žene počinile samoubistvo, žene širom Amerike bile u dubokoj žalosti, preko sto hiljada ljudi ispunilo je ulice New Yorka za vrijeme njegove sahrane.

Sve je to samo pridonijelo mitologiji rođenoj oko Rudolfa Valentina i stvaranju svjetskog kulta. Kao i ona misteriozna “Dama u crnom,” koja će godinama, na godišnjicu njegove smrti, donositi ruže na grob Valentina. Njen identitet bit će otkriven pedesetih godina.

Zvala se Ditra Flame.

Kad je ona, kao 14-godišnjakinja, ležala u jednoj njujorškoj bolnici, ozbiljno bolesna, Valentino i ona svečano su obećali jedno drugome da ukoliko ona umre prije njega, on će na njen grob donositi ruže svakog dana. A ukoliko bi on umro prije nje, sve što je Valentino, filmski idol, tražio od Ditre bilo je da nikad ne zaboravi da je samoća bila i jedan od njegovih najvećih strahova.

Žena u crnom je ostavljala ruže na njegovom grobu do kraja svog života

Sedam dana prije smrti, Valentino je ručao sa H. L. Menckenom, poznatim američkim novinarem, esejistom, satiričarem i oštrim kritičarem američkog života i kulture. Njih dvojica su vodila niz drugih razgovora koji će Edoardu Balleriniju i poslužiti za snimanje filma “Good Night Valentino,” prikazanom 2003. godine na filmskom festivalu Sundance.

Nakon tog zadnjeg susreta i razgovora s Valentinom, neposredno pred njegovu smrt, tijekom kojega će Valentino, kao što je već neko vrijeme činio, otvoreno pokazati da je bio frustriran i nezadovoljan svojim statusom i mjestom, Mencken, koji nikada nije vidio niti jedan Valentinov film, pisat će za njega: “Iskren i nepokvaren, ali zabrinut i uznemiren, dječački prostodušan i simpatičan, ali strahom ispunjen. Njegov je govor jednostavan, ali elokventan. Mogao sam u njemu još uvijek vidjeti glumca, oponašatelja, ali tu i tamo, na kratko bi se pokazalo i zasjalo i nešto drugo. To nešto drugo, zaključio sam, bilo je ono što obično zovemo, u nedostatku boljeg izraza, gentlemanom.”

Valentino je bio jedan jedini, takav kao on nije bio viđen nikad prije, a ni nikad poslije, i zbog toga u historiji svjetske kinematografije ostaje ikona 20. vijeka, njemih filmova i prvi muški glumac zavodnik.

  •  
  •  
  •