SEDMA UMJETNOST

Relja Bašić – Prvi glumac Zagrepčanin

“Naime, od osnutka Akademije ja sam bio peta generacija studenata, ali i prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijemne ispite. Smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski i bio sam smrtno ljubomoran na Vanju Dracha koji je došao iz Slavonije i govorio jezik koji nije imao nikakve druge konotacije. Ni on ni Fabijan Šovagović nisu se mučili s tim korektnim hrvatskim kao što sam ja.”, ispričao je Relja Bašić kad su ga upitali šta mu je bilo najteže na početku karijere. 

U svojoj bogatoj umjetničkoj karijeri odigrao je više od 3700  predstava, glumio u 56 domaćih filmova te brojnim drugim svjetskim produkcijama, osnovao je i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima, a u hrvatskoj kinematografiji ostat će zapamćen kao ‘gospodin Fulir’ iz legendarnog filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”. Glumac u potpunom smislu, volio je svoj poziv, bilo je očigledno.  

Relja Bašić još kao student dobija ulogu u filmu

Bašić je rođen u Zagrebu 14. februara 1930. godine. Njegova majka Elly Bašić je bila poznata hrvatska glazbena pedagoginja i pijanistica. Bašić je židovskog porijekla sa majčine strane. Dobio je prezime po svome očuhu Mladenu Bašiću, dirigentu. Diplomirao glumu na ADU u klasi dr. Gavelle. Godine 1955., pri kraju studija, redatelj Bojan Stupica ga uključuje u dramski ansambl HNK u Zagrebu, gdje, ostvarivši niz uloga s istaknutim redateljima (Stupica, Radojević, Gavella, Paro, Habunek, Violić, Juvančić, Spaić) i odigravši 498 predstava ostaje u stalnom angažmanu do 1967. godine. 

Relja Bašić je odrastao okružen muzikom, photo: Pixsell

Godine 1968. Bašić prelazi u status samostalnog umjetnika te kao glumac i reditelj djeluje u Teatru ITD, Kazalištu Komedija, Zagrebačkom kazalištu mladih, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Relja Bašić je na tim “daskama koje život znače” odigrao 797 predstava i realizirao svojih prvih šest režija (Ljubaf, Crna komedija, Jedan dan u smrti Joe Egg, Stara vremena, Obećanja i Hotel Plaza).

Godine 1974. s grupom  glumaca svoje generacije osnovao je prvo hrvatsko putujuće privatno pozorište Teatar u gostima, u kojem kao umjetnički direktor, glumac i redatelj ostaje sve do njegovog prestanka rada 2004. godine. Teatar u gostima je za vrijeme svog tridesetogodišnjeg života izveo 4213 predstava u 340 mjesta i gradova Hrvatske, Jugoslavije te u inostranstvu.

Na filmu Relja Bašić debituje već za vrijeme studija u antologijskom Koncertu Branka Belana (1954.), jednom od najvažnijih  ostvarenja jugoslavenskog filma. Time samo najavljuje još istaknutije uloge u filmovima koji su promijenili tok kinematografije na ovim prostorima, poput Ronda Zvonimira Berkovića, za koji osvaja i Zlatnu arenu u Puli 1966. godine. Njegova interpretacija muškarca čiji je brak  u kriz obilježila je film koji je najavio potpuno nova razmišljanja u filmskom mediju, i van naših prostora.

Godine 1970. ulogom g. Fulira u Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, Bašić postaje ikonom urbanog hrvatskog folklora.

Rad sa legendarnim glumcima svjetske kinematografije

Mada ga danas pamte kao gospodina Fulira, on je bio mnogo više od toga…bio je toliko talentovan, šarmantan i divan za saradnju da je snimao s veličinama poput Richarda Chamberlainea, Franca Nera, Petera Ustinova, Emme Thompson,…

S Marcellom Mastroiannijem 1957. radio je “Kruh i sol”, svoj prvi film izvan Hrvatske. Marcello ga je učio igrati kanastu, a mnogo godina poslije, kad je Relja bio u Rimu, Marcello ga je slučajno spazio na Via Venetu, lupio po leđima i viknuo: “Svinjo, u Rimu si, a ne bi se ni javio!” Toliko su bili bliski. No, prijateljstvo s Richardom Burtonom, s kojim je igrao u “Sutjesci”, za njega ima posebnu težinu.

“Zbog financijskih razloga snimanje “Sutjeske” imalo je dvije višednevne pauze, a Richard i Elizabeth Taylor doslovno su me prisvojili! Njih dvoje su se ili beskrajno voljeli ili su se tukli i svađali, razbijali. Bilo je silno poučno gledati to iz najveće blizine. A Richard je bio fenomenalan! To su bila dva čovjeka u jednom, jedan kad je bio s Liz, a drugi kad je bio sam. Ili je imao alkoholnu fazu ili je pio čajeve. Nakon dolaska u Jugoslaviju na Brijunima su posjetili Tita. S obzirom na to da je u filmu Richard glumio maršala, drug Tito je svojim ljudima rekao: “Čuvajte ga i jako pazite na njega, on igra mene, mogli bi se naši protivnici na njemu osvetiti jer su nezadovoljni našom politikom”. Stoga smo u Kuparima, gdje smo bili smješteni, spavali u dvije vile. Burton i Liz, njihovi vozači, tajnici, nosači cigareta… bili su u jednoj i cijelu ih je noć čuvala policijska ophodnja sa psima” – prisjetio se Relja u jednom od svojih posljednjih intervjua koji je dao za Večernji. 

Relja BAŠIĆ s lutkom Šutak Nešutak iz TV serije Udruženje radoznalih među djecom
Gospodin Fulir

I tako avantura za avanturom, film za filmom… mogle bi se, a i već jesu, o Relji ispisati knjige. Kad bi morao izabrati najdražu životnu ulogu, to bi bilo teško. Ali da pitamo domaću javnost, sigurno bi izabrala gospodina Fulira, koji ni Relji nije nikad dosadio. Izjavio je jednom prilikom:

“Fulir mi i danas pomaže! Tražeći telefonski liječničke i farmaceutske usluge uvijek kažem: ‘Ovdje Relja Bašić, ali možda me se bolje sjećate kao gospodina Fulira’. Naime, telefonistici od 26 godina Relja Bašić često ne znači ništa, ali gospodina Fulira je nedavno gledala na televiziji – kaže vickasto.” Veliki zavodnik je postao njegov trademark, mada je sam Relja priznao da on nije kao njegova uloga.  Ustvari, on je svom liku dao toliku prepoznatljivost, da ga znaju i mlade generacije. Jedna brijačnica u samom centru Zagreba nosi ime “Gospon Fulir” u čast lika i Relje Bašića.

Gospon Fulir, brijačnica u centru Zagreba je najorginalniji omaž Relji Bašiću
Odlazak jedne legende

U Zagrebu je u petak uveče 08. aprila 2017. u 87. godini, umro veliki  filmski i pozorišni glumac Relja Bašić. Iza sebe je ostavio velika djela, uloge, ali i savjet koji je dao 1976. godine svim umjetnicima:

“Ljudi koji se iskreno bave svojom profesijom moraju imati tu iskru. Ona čak i nije mladenačka, zovemo je tako jer se javlja u mladim godinama. To je zanesenjaštvo, ljubav, entuzijazam, upornost i ustrajnost prema onome što se voli; bilo osobu, bilo profesiju, bilo nogometni klub, bilo opernog ili zabavnog pjevača.

Zanesenjaštvo je nužnost bez koje nema pokušaja, autorskih rezultata, novih iskustava. Čovjek, bez obzira na godine, mora imati tu tzv. mladenačku iskru – ako je nema, postaje činovnik koji jedva čeka kad će završiti posao, kad će se vratiti kući. Najužasnije je kad se čovjek bavi nekom profesijom a ne osjeća za nju zanos.”

  •  
  •  
  •