SEDMA UMJETNOST

Zaim Muzaferija – filmski djed

Bila je lijepa, lijepa poput obećanja, pamtim, svaki dan zabavljanja. Riječi, čini mi se svake sjetim se… 

Spot za pjesmu “Bila je lijepa” grupe Macbeth se, čini mi se, svaki dan vrtio na frekvencijama koje je moj TV hvatao. U njemu Zaim Muzaferija, u liku šarmatnog dede (kakvim ga i pamtimo) se pojavljuje kratko, nosi ružu, ali dovoljno da zapamtim spot po njemu. Naravno, daleko da je Zaim bio tek statista u spotovima, on je neko ko je simbol dobrih duša, starijih ljudi, pa i onih malo mlađih. Jednostavno, on je bio divno lice domaće kinematografije. 

Zaim Muzaferija nije bio glumac, pa ne onaj sa akademije. On je bio profesor njemačkog i francuskog jezika u svom rodnom Visokom. Na njegovom licu koje je svjetlost dana ugledalo 03. marta 1923. godine se očitavala ljudskost, dobrota, poštenje… Ostvario je niz uloga u filmovima i serijama, a i na “daskama koje život znače”. 

Kako je Zaim Muzaferija počeo filmsku karijeru?

“Bulajićev asistent je tražio statiste za film »Uzavreli grad«, a ja sam bio pozvan da mu predložim neke ljude. Međutim, on je sve vrijeme gledao u mene i pitao me bi li ja došao u Zenicu da me vidi Bulajić, pa ako šta bude, bude. Mene je to odmah zaintrigiralo, premda do tada nisam ni pomišljao na film. Kakav film? To je za mene bilo nešto daleko, neki sasvim drugi medij. Odem ja tako u Zenicu, Bulajić mi da ulogu i ja iste te godine u Puli dobijem specijalnu nagradu.”, tako je Zaim Muzaferija objasnio kako je završio na filmskom platnu, te odmah dobio i veliku nagradu. Poslije cjelodnevne gužve na probnim snimanjima, Veljko mu je prišao, stavio ruku na rame i rekao: ”Stari, oči te spasiše”.  Tako je počela filmska karijera Zaima Muzaferije.

Zaim Muzaferija u filmu "Praznik" , 1967.

I tako je na filmskom platnu zasjao lik koji će ostati prepoznatljiv, kako vrijeme bude odmicalo, Zaim će da počne sijediti, pustiti će i zulufe, a na kraju i bradu. Njegove oči ostaju identične kao i ranije, njegov mio glas ostaje jedan glas koji nas vrati u djetinjstvo, u bolja i sretnija vremena. Pred kamerom je bio prirodan, voljela ga je, a on ni nije glumio, pa i kad bi glumio mi teško da možemo zamisliti da takav lik ne postoji u gradu. Realizam njegovog filmskog postojanja je bio čist i zvonak. A glas, taj prepoznatljiv i topao ton, je imao pozorišnu karijeru mnogo godina prije filmske. Naime, Zaim je jedno vrijeme “šaputao” glumcima, ali bolje je pustiti njega lično da nam dočara svoj početak na “daskama koje život znače”. 

“Moji počeci rada u kazalištu sežu još u gimnazijske dane, u Društvo vanjskih đaka “Eksternist” u Visokom. U to vrijeme, pred onaj rat, radile su dramske sekcije Narodne uzdanice, Muslimanske čitaonice, a naročito Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Oni su bili uspješni jer su imali zaista vrsnog reditelja Šerifa Salihbegovića, koji je također bio vatrogasni oficir, ali se bavio režijom. Ja sam kod njih počeo kao šaptač, gimnazijalac – valjda zna dobro čitati, međutim, nije ni to bilo lahko. Bio je jedan stalni, proslavljeni dugogodišnji šaptač, Ramiz Kadić rahmetli. Dolazio sam i pokušavao da se uključim, nešto me je tjeralo, to su bili prvi znaci da ja težim ka daskama, ka kazalištu, ka pokazivanju pred publikom, sujeta ta i tako, pa sam molio Boga da se Ramiz razboli pa da Šerif rekne: ‘hajde ti, Zaime, šapći’. I dogodi se to. I šapćem ja tako, ali ne mogu samo da šapćem ravno, ja se počinjem uživljavati u tekst koji govorim, zavisno od toga je li nešto radosno ili žalosno, ja prema tome impostiram svoj glas i izraz, a Šerif kaže: ‘Zaime, nemoj ti meni glumiti, ti samo onako ravno šapći’.

Kasnije se odlučim da i ja osnujem nekakvu grupicu, ali ja neću glumiti. Bio sam visok, mršav, k’o i sada, viši sam tada bio, sad sam se malo srastao; smatrao sam se nepodobnim za pozornicu pa sam se okrenuo režiji i bio sam dugo redatelj, ako je dugo jedno tridesetak godina, izrežirao oko osamdeset što stranih, što domaćih kazališnih komada u Amaterskom pozorištu Visoko, a dvije godine i u Travniku.”

Više od stotinu uloga, i poezija

Svoj glumački imidž Zaim Muzaferija će steći kao  epizodni glumac u gotovo stotinu filmskih i televezijski kreacija. Samo će se u tri filma pojaviti kao nosilac glavne role – kao Kaja kod Vatrosla Mimice u filmu “Kaja, ubiću te(1967), kao Isus u filmu Lordana Zafranović “Gosti i radnici(1976) i kao Jagoš kod Bate Čengića u filmu “Jagoš i Uglješa” (1976).

Muzaferija u filmu "Kaja, ubiću te", 1967.

Koja su tobila glumačka sredstva kojima je Zaim uspijevao formirati tu nepatvorenu istinu svojih likova? Činio je to jednostavno – ugrađujući u njih upravo ono što je nosio u sebi kao izvornost sopstvenog životnog iskustva. Vjerovatno zbog toga što i jeste bio prirodan, kao i recimo veliki Pavle Vuisić, bio je i unikat. 

Zaim Muzaferija je modelirao od žive tvari likove, bez metaforičnog posredovanja i bez usaglašavanja forme sa idejom, jer su se i forma i ideja nalazile u njegovom iskustvu. To je reditelj Bato Čengić nazvao ”Zaimovim realizmom”. Zamislite da jedan glumački stil dobije ime po vama? Pa ne službeno, ali ipak…

Jedini proces usaglašavanja jeste usud lika za koji je, u svome ”insanu”, tražio ljudsku mjeru za njegovo uobličenje, u tome leži tajna Zaima Muzaferije, on je bio slikovito neko na koga pomislite kad kažete “insan”.

Insan je daleko više od njegove leksičke vrijednosti, insan je supstrat etičkog, ”mehkota”, pak, njegova tvarnost, u njoj prebiva duša, izvor iz kojega sve potječe. Svaki je njegov lik ”ono malo duše” koja je stekla svoje ovaploćenje u likovima koje je tumačio Zaim Muzaferija. ”Ono malo duše” jeste zajednička supstanca njega i njegovih likova, koja se prelijevala iz jedne duše u drugu, koja se dala modulirati u svim vidovima posebnosti, dovoljno vidljive da se ne može reći da su sve njegove melodije (likovi) odsvirani na jednoj žici. Bogata je njegova lira, razvijena u široki rečitativ kojim su se predstavljali njegovi likovi. Varijeteti u istom! Zaim je bio i pjesnik, njegova pjesma “Stari most”: 

K’o grdnu ranu u dubini vida
Zamišljam sliku slomljena luka
Uporni kraci rastavljeni plaču
Nad hrpom u vodi svog vjenčanog zida

I rijeka oplakuje kamen palog svoda
Umom – rukom mimara davno u niz skićen
Vijekovima glađen hudom ljudskih stopa
Sad leži utopljen, ubijen iz topa

Ko ga, tko ga ubi – zna golub i galeb
Ali zašto – to znaju orao i jastreb

Bijaše čisto – prost kao same riječi: voda, nebo, most
I lijep i lip i lep, so schőn, si beau and beutiful
Nad zelenom rijekom kamen bijel svom gradu đul

Na hair svim stoljećima – krsta, križa, zvijezde, dina
Bez mahane od postanja stajao je spajao je
Šaren svijet a on bijel, osijedio bez mahane
Ubiše ga – ima manu – zbog imena Hajrudina

Dani Zaima Muzaferije

Visoko je mali grad po broju stanovnika, ali po svemu drugome je jedan veliki grad. Po svojoj historiji, zanatstvu, trgovini, sportu, po obrazovnim institucijama, galeriji Likum, Teatru Total i na kraju po našem Zaimu, koji nije bio najveći, ali je sigurno bio najprepoznatljiviji glumac u BiH. Zaim Muzaferija nas je zauvijek napustio 05.11.2003. 

Njegovi Visočani su znali da iskažu svoje poštovanje velikom svome sugrađaninu, glumcu i profesoru Zaimu Muzaferiji i uveli su u svome gradu Dane Zaima Muzaferije” koji se od 2004. godine redovno održavaju tokom novembra. Njegova ćerka, profesorica Gordana Muzaferija, na prvim Danima istakla je: ”Zahvaljujem se u ime porodice svima onima koji su došli na ideju da pokrenu jednu ovakvu Manifestaciju… mi, njegova djeca, mislim na moju sestru Aminu i brata Jesenka, svjedoci smo koliko je puno u životu radio i kako nikad nije zamrzio rad. Bio nam je i otac, i prijatelj, i učitelj.”

  •  
  •  
  •